Desanka Maksimović najbolje je opisala ljude koji vole samoću: U nekoliko riječi rekla je ono što mnogi osjećaju

Postoje ljudi kojima tišina nikada nije neprijatna. Ne traže društvo po svaku cijenu, ne plaše se praznog stana, ne moraju stalno s nekim razgovarati i potpuno im je prirodno da dio života provedu sami. To ne znači, nužno, da ne vole ljude. Ponekad je upravo suprotno — samo su naučili da im vlastito društvo nije kazna.

O samoći su pisali i neki od najvećih filozofa, pokušavajući da objasne zašto se jedni nje plaše, dok je drugi gotovo instinktivno traže. Ipak, malo ko je umio da o njoj govori tako jednostavno i precizno kao Desanka Maksimović.

Nije bilo lako, govorila je

Za veliku srpsku pjesnikinju samoća nije bila samo književna tema. Bila je dio njenog stvaralačkog procesa, prostor u kojem nastaju misli i riječi koje možda nikada ne bi našle put do papira da je oko nje bilo previše buke. Ali nije je ni idealizovala.

U intervjuu za NIN iz 1992. godine pitali su je kako podnosi činjenicu da je pjesnik, kako je pitanje glasilo, "veliki usamljenik".

"Nije lako", odgovorila je.

Ipak, objasnila je da joj je samoća bila potrebna za stvaranje. Kada bi sjedila da piše, jedan od prvih uslova bio je da ostane sama. Tek tada je moglo da počne da se rađa ono što će kasnije postati pjesma.

Možda upravo tu leži razlika između samoće i usamljenosti koju često zaboravljamo. Jedno je osjećaj da nemamo nikoga, a sasvim drugo svjesna potreba da se na neko vrijeme udaljimo od svih kako bismo ponovo čuli sebe.

Prema sjećanjima njenog sestrića, Desanka je odlazila ujutro na Adu Ciganliju, šetala i pisala, a tek potom se vraćala svakodnevici i ljudima.

"Puna je mene same moja osama"

Samoća se iz Desankinog života prirodno preselila i u njenu poeziju. U pjesmi koja nosi naziv "Samoća", ona nije predstavljena samo kao tuga niti samo kao mir. U početku postoji tišina, priroda i udaljavanje od drugih, ali kako pjesma odmiče, postaje jasno da samoća nije nužno nešto što nestaje čim se pojave drugi ljudi.

Desanka u jednom trenutku piše: "puna je mene same moja osama".

U toj kratkoj rečenici krije se mnogo veća priča. Čovjek može da bude potpuno sam, a da nije usamljen. Isto tako može sjediti za stolom punim ljudi, voljeti i biti voljen, a ipak u sebi nositi mjesto do kojeg niko drugi ne može sasvim doprijeti.

Desanka, naravno, nije bila jedina koja je u samoći vidjela nešto složenije od običnog odsustva društva. Artur Šopenhauer smatrao je da čovjek tek kada ostane sam može potpuno biti ono što jeste — ko ne voli samoću, teško može istinski voljeti slobodu. Fridrih Niče pravio je razliku između samoće i napuštenosti, a u djelu "Tako je govorio Zaratustra" gomila nije garancija bliskosti. Seneka je smatrao da čovjeku trebaju i ljudi i samoća, a Blez Paskal da veliki dio ljudske nesreće proizlazi iz toga što čovjek ne umije mirno ostati sam u svojoj sobi.

Nekoliko vijekova kasnije, pitanje je ostalo gotovo isto. Možda nije presudno koliko vremena provodimo sami, već šta se s nama dešava kada nestanu razgovori, telefoni, obaveze i buka.

Nekome tada postane neprijatno. Neko odmah traži društvo. A neko prvi put tog dana zaista može biti svoj. Desanka Maksimović očigledno je znala i težinu i vrijednost takvih trenutaka. Za nju je ponekad upravo tamo, kada ostane sama, počinjalo da se budi nešto novo.