Gordana Zdravković otkrila malo poznatu ljubavnu priču Tome Zdravkovića

Na konferenciji za novinare predstavljeni su izvođači koji će nastupiti na spektaklu, a supruga pokojnog pjevača već se nalazi u Beogradu.

Govoreći o Tominoj ostavštini, Gordana ističe da nije sumnjala u trajanje njegovog djela:

„Vjerovala sam, zato što je i on vjerovao. Bilo je ono 'Poslije Tita biće Tito', pa je Toma govorio: 'Poslije Tome biće Toma'. Nije želio da bude komercijalan, nije pisao mnogo pjesama, ali ono što je napisao bilo je vrijedno i trajno. Svaka njegova pjesma je proživljena, zato nije izdavao ploče na godinu dana, trebalo mu je i po dvije-tri godine da stvori nešto što će ostati. Zato sam bila sigurna da će njegova muzika živjeti zauvijek", ispričala je.

Rame za plakanje

Jedno od njezinih otkrića tiče se odnosa Tomе i Silvane, o čemu javnost često nagađa.

„Svi me pitaju da li je Toma bio zaljubljen u Silvanu. On nikada nije bio zaljubljen u nju, ali ju je jako volio i poštovao. Bila mu je najbolja drugarica. Mislim da su imali slične sudbine pa su se dopunjavali i bili jedno drugome rame za plakanje. Toma je bio jako zaljubljen u Silvaninu sestru Mirjanu. Silvana je jako željela da on oženi Mirjanu, ali ona se udala za boksera, pa je ta priča završila tako", otkrila je Gordana, dodajući da je pjesma „Čekaj me" ona uz koju je njegovala ljubav prema svom suprugu.

Izvođače izabrane za koncert ocijenila je kao pogodan tim. Citirala je Tomine riječi: „Svaka ptica pjeva svojim glasom", te naglasila da su nastupajući pjevači profesionalci i iskreni poštovaoci njegovog opusa, pa je uvjerena da će veče uspjeti.

Obnova porodične kuće

Gordana kaže da živi uz uspomene na supruga, a boravak u Srbiji joj ih vraća još više. U Pečenjevcu je, priznaje, doživjela čudan osjećaj kao da se sve vratilo u prošlost. Skadarliju, koju naziva njegovom drugom kućom, još nije obišla, ali namjerava da to učini.

Kada je riječ o kući u Pečenjevcu, objasnila je da selo njeguje sjećanje na pjevača i da se mještani, kao i ona, trudu da zgrada ne propadne. Objekt je bio zapušten oko deset do petnaest godina i pretvoren u ruševinu, ali obnova je krenula. Gordana bi željela da prostor ostane upamćen kao Tomina kuća, možda i kao muzej posvećen njemu, te je predloženo da se staranjem o njoj pozabavi Leskovac. Kako kaže, postignuto je otprilike pola puta, a nadu polaže u skoro okončanje preostalih radova.

O biografskom filmu smatra da glavna vrijednost nije sam film, nego emocija koju je donio glumac Marić, jer je, tvrdi, on vjerno dočarao Tomu onakvim kakav je bio.

Godine, kaže, ne donose olakšanje: „Emocije su uvijek iste, pa čak i burnije kada se organizuju ovakvi događaji."

Sin ne želi da priča o ocu

O djeci je rekla da se na ovakvim skupovima rijetko viđaju. Kći Žaklina dolazi kad stigne, bila je i proteklih godina. Sin je prisustvovao obilježavanjima povodom 20. i 25. godišnjice smrti, no nakon filma odbija javne nastupe i kontakte sa ljudima iz tog projekta, jer smatra da su ga izložili i dali lažna obećanja. Njegove riječi Gordana prenosi: „Žao mi je što su iskoristili mog oca, da sam znao da su takvi nikada to ne bih dozvolio". On, kako kaže, nosi svoje emocije i ne želi da ga javnost vidi kao Tomina sina, nego kao osobu za sebe.

Razgovora o ocu, dodaje, izbjegava. Osjetio se zatvorenim u začarani krug i kasno spoznao ko mu je otac, osjećajući da nikada nisu bili bliski. U Beogradu je važio kao Tomina, a u Torontu kao Gocin sin, a želja mu je da ga ljudi prihvate zbog njega samog, a ne zbog roditelja.