Druškić o projektu xantea 2502: Poklon je namijenjen Sarajevu i BiH
Na ostvarenju je četiri godine radilo petnaest saradnika, a umjetnik vjeruje da će publiku iz regiona sada dolaziti u glavni grad Bosne i Hercegovine
Umjetnik Rikardo Druškić radi na novom ostvarenju pod nazivom XANTEA 2502, koje spaja vizuelnu umjetnost s eksperimentima u novim medijima. U razgovoru za „Dnevni avaz“ otkrio je da tim od petnaest ljudi na njemu radi posljednje četiri godine te da želi pokazati da Sarajevo može ugoštiti velike umjetničke događaje.
Druškić kaže da ideje, po njegovom uvjerenju, ne nastaju u svijesti čovjeka, već negdje izvan nje, i da one zapravo same pronalaze svog autora. Potreba da napravi nešto veliko, svjetski i vrijedno pažnje bila je, kako tvrdi, pokretač cijelog projekta, koji namjerava da ustupi svom gradu i državi.
Umjesto da publika iz regiona putuje po velikim događajima, on predviđa obrnutu situaciju.
„Sada će ljudi iz Beograda i Zagreba morati doći u Sarajevo ukoliko budu željeli da vide jedan ovakav impresivni projekt, koji je izrazito eksperimentalan, originalan i unikatan“, kazao je Druškić, dodajući da tim petnaest ljudi godinama radi na ostvarenju kakvo, po njegovom sudu, Balkan do sada nije vidio.
Doživljaj važniji od tumačenja
Za umjetnika, djelo ne treba teorijske ili formalne objašnjenja da bi djelovalo na posmatrača. On apsolutno vjeruje u transcendentalnu, metafizičku moć vizuelne umjetnosti, a važnije mu je kako će svaki posjetilac doživjeti izložbu nego da li će je razumjeti tačno onako kako je autor zamislio.
„Ljude nikada ne ispitujem o tome jesu li razumjeli moje radove. Pustim ih da mi ispričaju šta su u njima prepoznali, šta im se svidjelo i kakve su emocije ili misli u njima izazvali. Nikada ih ne ispravljam, jer ne smatram da postoji samo jedan ispravan način doživljavanja umjetnosti“, objasnio je.
Radovi kao djeca
Nijedan rad ne izdvaja kao posebno drag, jer sav svoj opus shvata kao plod godina truda i ulaganja. Vrijeme i život, kaže, potčinio je umjetnosti, pa radove doživljava na način na koji drugi doživljavaju porodicu.
Umjetnost mu, inače, prati lične promjene. Svaki potez kista i svaka upotrijebljena boja su, kako ističe, metafora njegovog unutrašnjeg stanja, temperamenta i emocija — što postaje mirniji i, kako kaže, možda pomalo melankoličniji, palete mu postaju jesenje, a potez slobodniji i siroviji. Zaključuje da njegova umjetnost prije svega ima autobiografski karakter.
Originalnost kao stalni izazov
U vrijeme pretrpanom vizuelnim sadržajima, Druškić podsjeća da je pronalazak nečeg originalnog odvajkada najteži zadatak umjetnika. Čak i najbolji današnji autori, navodi, crtaju inspiraciju od velikana prošlosti, pa umjetnost, metaforički, stoji na njihovim ramenima. Ipak, cijeni svakog ko gradi vlastiti stil, vjerujući da će autentičan unutrašnji svijet s vremenom biti vidljiv i u djelima.
Osjećaj divljenja pri samom vrhu
Od iskustva koje želi ponuditi posjetiocima, posebno cijeni divljenje. Za njega je taj osjećaj pri samom vrhu sistema vrijednosti, jer čovjeka, vjeruje, može približiti nečemu višem i Bogu. Dovoljno bi mu bilo da iskustvo izazove takav osjećaj kod samo jednog posjetioca — tada bi smatrao da je uspio. Namjerno ne nameće pitanja, već želi da svako ponese ono koje je njemu lično važno.
„Vjerujem da ljudi koji prate moj rad to čine upravo zbog onoga što jesam: sirov, iskren i dosljedan sebi i vlastitim vrijednostima. Nikada nisam imao potrebu da stvaram neku posebnu sliku o sebi za javnost, niti da se predstavljam drugačijim nego što jesam“, zaključio je Druškić.
Tekst je prepričan prema pisanju portala Avaz.ba. Original pročitajte na Avaz.ba.
Podijelite
