Možda vam ne nedostaje bivši partner – nedostaje osoba kakvi ste bili dok ste bili s njim

Nakon raskida često pokušavamo odgovoriti na jedno pitanje: „Zašto mi toliko nedostaje?“ Vraćamo fotografije, čitamo stare poruke i prisjećamo se sitnica koje smo nekada smatrali nevažnim. Ali ponekad odgovor uopće nije skriven u bivšem partneru. Možda nam nedostaje način na koji smo se osjećali dok smo bili voljeni, bezbrižni, zaljubljeni ili puni planova. Možda nam nedostaje osoba koja je uz njega bila spontanija, nježnija, hrabrija ili jednostavno sretnija. Kada izgubimo vezu, ne gubimo samo odnos s drugim čovjekom – ponekad gubimo i cijeli jedan period sopstvenog života.

Kada osoba nedostaje, a veza ne

Zato se može dogoditi nešto vrlo zbunjujuće: znamo zašto je veza završena, svjesni smo svega što u njoj nije funkcionisalo, možda čak više ne bismo željeli da živimo taj odnos ponovo – ali nam osoba iz tog vremena i dalje nedostaje. To nije nužno proturječje. Čovjek može istovremeno znati da mu određena veza nije bila dobra i žaliti za onim što je u njoj bilo lijepo. Nedostajati nekome i želeti ga nazad nisu ista stvar.

Ponekad nam zapravo nedostaje jutarnja verzija sebe koja je imala kome poslati poruku, osjećaj da nekome pripadamo ili uzbuđenje zbog budućnosti koju smo tada zamišljali.

Posebno je jaka nostalgija kada se nakon raskida promijeni i naš svakodnevni život. Nestanu zajednički rituali, mjesta na koja smo odlazili, ljudi koje smo upoznali preko partnera, čak i male navike koje smo nesvjesno vezali za tu osobu. Jedna pjesma, miris, ulica ili restoran mogu tada vratiti cijelu emocionalnu atmosferu nekog perioda. Mozak ne čuva samo događaj, već i osjećaj koji ga je pratilio. Zato ponekad mislimo da nam nedostaje osoba, a zapravo čeznemo za sopstvenim životom kakav je tada izgledao.

Nostalgija je selektivna

Problem nastaje kada prošlost počnemo koristiti kao dokaz da je bivši bio „onaj pravi“. Nostalgija je selektivna: mnogo lakše prizovemo lijep trenutak nego stotinu malih razloga zbog kojih je odnos postao težak. Vremenom loše uspomene mogu izblijedjeti, dok lijepe dobijaju gotovo filmsku atmosferu. Tada ne poredimo sadašnjost sa stvarnim bivšim partnerom, već s njegovom pažljivo montiranom verzijom iz sjećanja. I što smo usamljeniji ili nezadovoljniji sopstvenim životom, to ta prošla verzija može izgledati savršenije.

Možda je zato korisnije od pitanja „Da li mi on nedostaje?“ postaviti mnogo neugodnije, ali iskrenije pitanje: „Koja verzija mene mi nedostaje?“ Da li ste tada više vjerovali sebi? Više izlazili, smijali se, putovali, uređivali se, sanjali ili se osjećali poželjno?

Ako pronađemo ono što nam zapravo nedostaje, možda shvatimo da ne moramo da se vraćamo u staru vezu da bismo vratili taj dio sebe. Bivši partner može ostati dio priče, ali ne mora zauvijek biti vlasnik verzije nas koju smo uz njega upoznali. Ponekad pravi oporavak od raskida ne počinje kada prestanemo misliti na njega, već kada ponovo postanemo osoba za kojom smo zapravo cijelo vrijeme žalili – mi sami.